Irena Lukšić rođena je 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je romane "Konačište vlakopratnog osoblja", "Zrcalo", "Traženje žlice" i "Povratak slomljene strijele" (2000.). Pripovijetke je sabrala pod naslovima "Sedam priča ili jedan život", "Noći u bijelom satenu", "Sjajna zvijezda Rovinja" i "Krvavi mjesec nad Pompejima". Piše TV- i radio-drame, a okušala se i u stvaralaštvu na Internetu ("beskrajni ruski roman" POMAH/Lenov). S ruskoga prevodi prozu i poeziju. U suatorstvu i samostalno uredila je nekoliko tematskih brojeva 'Književne smotre'. Objavila je knjige: "Nova ruska poezija", "Soc-art", "Jednostavna istina - ruska pripovijetka 20. stoljeća", "Antologija ruske disidentske drame", "Ruska emigrantska književna kritika" i "Ruska književnost u svemiru". Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije "Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima". Priredila je za tisak integralnu verziju "Dnevnika" Dragojle Jarnević i memoare "Svi životi jedne ljubavi Irine Aleksander". Dva puta je studijski boravila u Rusiji, a sudjelovala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. Valja spomenuti da je Irena Lukšić nagradu "Kiklop" dobila tri puta i to za svoj uređivački trud, dakle u kategoriji "Najbolja biblioteka". Vrlo je cijenjena njena biblioteka "Na tragu klasika", ali i njezin spisateljski i prevodilački rad.
Duga Resa, Zagreb, Rovinj, Karlovac, Split: sve su to lokacije u kojima se protagonistica može "namjerno" izgubiti ili slučajno pronaći zagonetne ostatke razglobljene, precrtane, piramidama prašine zakopane sadašnjosti. Riječ je o psiholokacijama vlastitog i tuđeg pamćenja, o gradovima nastanjenima literarnim sablastima, ali i svim drugim vrstama refleksivnog arhitraga. Literarna vožnja ove autorice podrazumijeva promicanje različitih geografskih lokacija i primicanje njima, kao i vezu s engleskom riječi drive, u smislu nagona. Nagona za nestizanjem ni na kakvo (konačno) odredište. Nagona za putovanjem, pre/okretom, "zaustavljanjem postojeće stvarnosti" (kako autorica veli u naslovnoj priči "Duga Resa – Ixtlan"), geografijom kao biografijom, mjestom kao neiskušanim stanjem uma (stara Durkheimova teza). Nije nam ovdje govoriti samo o sprezi putopisa i autobiografije, već o stvaranju osobitog distopijskog labirinta, negdje između Ostrave, Venecije, Moskve i autoričine dugoreške knjižnice. Knjige su, posve sukladno postmodernističkim poetikama, postojano upotrebljavane i kao Calvinove "mape" ili putokazi za dešifriranje priča, među čijim su ulicama/policama pronađeni i Nabokov i Brodski, ali i kulinarski recepti obiteljske egzilantske ostavštine Lukšićevih kao moravskih doseljenika. Nije nimalo slučajno što je Irena Lukšić odabrala trostruko "dislociranu" profesiju: prevoditeljski rad, znanstvenu zaokupljenost ruskom emigrantskom književnošću, prozno svjetotvorstvo. (...)
Moje druženje s tekstovima Irene Lukšić u dugom je periodu zapinjalo na autoričinoj ljubavi prema kontinuitetu pripovijedanja, odnosno njezinoj potrebi da faktografski ustvrdi što se dalje dogodilo s ovim ili onim putnikom namjernikom njezine egzistencije. Iz moje perspektive, to "bdijenje nad drugima" imalo je karakter bijega od vlastitih ponora. Utoliko moram priznati da je Duga Resa – Ixtlan prva zbirka Irene Lukšić u kojoj "oni" (treće lice množine) više nemaju golemu moć nad autoričinom pozornošću; pogled je mnogo češće okrenut unutra ili čak spreman priznati da se istina o drugoj osobi vjerojatno ne nalazi u promatranju s velike udaljenosti, niti u eskapističkoj, možda pomalo i osvetničkoj kronici tuđeg poraza.
iz pogovora Nataše Govedić
Autor: Irena Lukšić
Izdavač: Disput, Zagreb
Izdanje: prvo / first
Godina: 2008
Uvez: meki
Format: 12x20
Stranica: 224
Potpis: autor
