Irena Lukšić rođena je 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je romane "Konačište vlakopratnog osoblja", "Zrcalo", "Traženje žlice" i "Povratak slomljene strijele" (2000.). Pripovijetke je sabrala pod naslovima "Sedam priča ili jedan život", "Noći u bijelom satenu", "Sjajna zvijezda Rovinja" i "Krvavi mjesec nad Pompejima". Piše TV- i radio-drame, a okušala se i u stvaralaštvu na Internetu ("beskrajni ruski roman" POMAH/Lenov). S ruskoga prevodi prozu i poeziju. U suatorstvu i samostalno uredila je nekoliko tematskih brojeva 'Književne smotre'. Objavila je knjige: "Nova ruska poezija", "Soc-art", "Jednostavna istina - ruska pripovijetka 20. stoljeća", "Antologija ruske disidentske drame", "Ruska emigrantska književna kritika" i "Ruska književnost u svemiru". Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije "Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima". Priredila je za tisak integralnu verziju "Dnevnika" Dragojle Jarnević i memoare "Svi životi jedne ljubavi Irine Aleksander". Dva puta je studijski boravila u Rusiji, a sudjelovala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. Valja spomenuti da je Irena Lukšić nagradu "Kiklop" dobila tri puta i to za svoj uređivački trud, dakle u kategoriji "Najbolja biblioteka". Vrlo je cijenjena njena biblioteka "Na tragu klasika", ali i njezin spisateljski i prevodilački rad.
Knjiga istaknute hrvatske rusistice Irene Lukšić Ruska književnost u svemiru sastoji se od devet studija, nastalih u posljednjih deset godina, koje s različitih aspekata problematiziraju fenomen "izopćenoga" književnoga tijeka ruske književnosti XX. stoljeća - emigrantsku književnost i samizdat. Obje ove pojave, emigrantska književnost i samizdat, rezultat su povijesnoga eksperimenta što ga je sovjetsko društvo za svojega trajanja (1917.-1991.) kušalo realizirati na svim poljima javne i privatne djelatnosti, u totalitetu jedne stvarnosti koja se deklarirala kao komunistička. Boljševička je vlast već na samome početku svojega djelovanja nametnula socijalistički realizam kao ideologiju i umjetničku metodu, koje su negdje u konačnici trebale proizvesti "novoga čovjeka" za novo komunističko društvo, tako da su sve duhovne i materijalne činjenice mogle opstati jedino ako su bile u skladu s tom paradigmom. Dakako, zdrava jezgra kulture, a književnosti napose, nije mogla funkcionirati na temelju petogodišnjih planova sa strogo propisanim normama, nego je morala potražiti drugi kontekst, tj. otići u emigraciju (vanjsku: dijaspora, unutarnju: samizdat).
U svojim studijama autorica istražuje što je zapravo bilo "nepoćudno" za sovjetsku socijalističku stvarnost (na tematskome i izražajnome planu analiziranih djela) te koji su umjetnički postupci i teme emigrantske književnosti i samizdata pomogli ruskoj književnosti ne samo da opstane nego da i dalje zadrži poziciju jedne od najsnažnijih literatura novijega doba. U tom smislu posebno se akcentuira međuratna književnost u dijaspori (Mlada emigrantska književnost, Uzvišeno u ruskoj emigrantskoj autobiografiji, Slava Vladimira Nabokova), poetika odbačenih rukopisa (Tajni dnevnik Aleksandra Puškina, Kalendar ruske književnosti, Došlo je vrijeme: Pretres Viktora Krivulina) i osobitosti ruske poezije trećega vala (Natpisi ispod kalifornijskih fotografija Marine Temkine).
Studija Tajni dnevnik Aleksandra Puškina analizira fenomen neprihvaćanja literarne mistifikacije Puškinova dnevnika u Rusiji. Tobožnji Puškinov dnevnik objavljen je na dvadesetak svjetskih jezika, ali u Rusiji nije prihvaćen zbog vulgarnosti koja se vezuje za Puškina kao nacionalnu ikonu. U tekstu autorica istražuje mehanizam mistifikacije dnevničkih zabilježaka A.S. Puškina.
Roman pak Pretres Viktora Krivulina problematizira fenomen podzemne književnosti i pripada tipu literature koja opisuje samu sebe. Pretres je objavljen pred sam kraj sovjetske civilizacije i ovo je njegova prva kritička (akademska) interpretacija. Autorica je naročito istaknula postupke koji omogućuju književnoj umjetnini da preživi nepovoljni životni (društveno-politički) kontekst.
Tekstovi Ruska književnost u svemiru i Beskrajna slijepa ulica ruske književnosti problematiziraju status ruske književnosti u postsovjetsko doba: prva studija govori o egzistenciji ruske literature na Internetu, a druga o naročitome tipu samizdata u postsovjetsko doba (samizdat poslije samizdata u djelu Dmitrija Galkovskog).
Studije o ruskoj emigrantskoj književnosti i samizdatu, ovdje objedinjene pod naslovom Ruska književnost u svemiru, objavljene su u uglednim stranim časopisima i zbornicima - "Russian Literature" i "Slavica Tergestina" te Parapuškinistika (Minneapolis) i Avtometaopisanie (Sankt Peterburg). Neki od tekstova objavljeni su i na hrvatskome jeziku u časopisima "Književna smotra" i "Umjetnost riječi" te zbornicima Ludizam, Autotematizacija, Hijerarhija i Simultanizam.
Autor: Irena Lukšić
Izdavač: Disput, Zagreb
Izdanje: prvo / first
Godina: 2003
Uvez: meki
Format: 16x20
Stranica: 168
Potpis: autor
